Zaštita svjetske kulturne i prirodne baštine

Različitost kulturnog naslijeđa u svijetu u kojem živimo nezamjenjiv je izvor duhovnog bogatstva čovječanstva. Njegova bitna karakteristika zasniva se, upravo, na bogatstvu različitosti i suprotnosti kultura i civilizacija koje mu, svojim preplitanjem, daju specifičan značaj. Ovo bogatstvo što čini duhovnu i materijalnu osnovu postojanja jednog naroda i društva, potrebno je pažljivo čuvati, kao nešto što će jednog dana naši potomci čuvati kao baštinu svojih predaka.

Zaštita kulturnog naslijeđa predstavlja, nesumnjivo, vrlo značajan proces u očuvanju kulturnog identiteta nekog društva i dokaz njegovog postojanja i djelovanja. Cilj zaštite je očuvanje kvaliteta i vrijednosti kulturnog dobra, produžetak njegovog vijeka trajanja, kao i zaštita njegove materijalne građe. Pravilnom zaštitom kulturnog naslijeđa osigurava se integritet kulturnog naslijeđa za buduće generacije. Shodno tome, od suštinske važnosti je usaglašavanje međunarodnih principa koji se odnose na zaštitu kulturnog naslijeđa, gdje svaka zemlja preuzima odgovornost za primjenu plana u okviru sopstvene kulture. S obzirom na povećan rizik po kulturno i prirodno naslijeđe u svijetu, 1972. godine, na Generalnoj konferenciji UNESCO-a, usvojena je Konvencija o zaštiti Svjetskog kulturnog i prirodnog naslijeđa. Konvencija iz 1972. godine predstavlja jednu od tri konvencije UNESCO-a koje tretiraju kulturno naslijeđe. Druge dvije su Konvencija o zaštiti kulturnog naslijeđa u slučaju oružanog sukoba (Haška konvencija) usvojena 1954. godine, i Konvencija o načinu zabrane i sprečavanja ilegalnog uvoza, izvoza i transfera kulturnog naslijeđa, iz 1970. godine.

Osnovni cilj Konvencije o zaštiti Svjetskog kulturnog i prirodnog naslijeđa je identifikacija područja kulturnog i prirodnog naslijeđa koje se nominira za Listu svjetskog naslijeđa.

Da bi se neko kulturno dobro ili područje nominiralo za Listu svjetske baštine, kao preduslov, mora posjedovati izuzetnu univerzalnu vrijednost koja se definiše na osnovu postavljenih kriterijuma. Prema Konvenciji, kulturno naslijeđe je podijeljeno u tri kategorije: spomenici (arhitektonska djela, djela monumentalne skulpture i slikarstva, arheološki elementi ili strukture, natpisi, pećinska staništa i kombinacija više odlika koje posjeduju izuzetnu univerzalnu vrijednost, sa gledišta istorije, umjetnosti, ili nauke); spomeničke cjeline (grupe razdvojenih ili povezanih građevina koje zbog svoje arhitekture, homogenosti ili položaja u predjelu posjeduju izuzetnu univerzalnu vrijednost); spomenička područja (rezultati ljudskog djela i kombinovanog djela prirode i čovjeka, i područja koja uključuju arheološke lokalitete koji posjeduju izuzetnu univerzalnu vrijednost sa istorijskog, estetskog, etnološkog, ili antrpološkog gledišta). Dakle, na Listu svjetske baštine moguće je nominirati čitav grad kao što je to Rim (Italija), jedan dio koji se nalazi unutar istorijskog grada (Meida-e-šah u Isfahanu, Iran) ili pak određen broj zaštićenih spomenika. Prema podacima UNESCO-a, do 2006. godine, bilo je ukupno 830 zaštićenih područja na Listi svjetske baštine od čega je 644 kulturnih dobara, 162 prirodnih i 24 kombinovanih, u ukupno 134 zemlje širom svijeta. S obzirom da je osnovni cilj zaštite Svjetske baštine očuvanje autentičnosti i vrijednosti zbog kojih su upisani na Listu svjetske baštine, potrebno je ustanoviti prioritete u izboru tehničke zaštite u skladu sa međunarodnim preporukama. Svaka država članica, da bi obezbijedila pravilne mjere zaštite kulturnog i prirodnog naslijeđa koji se nalaze na njenoj teritoriji, trebala bi primjenjivati principe propisane od strane UNESCO-a.

U slučaju da je zaštićeno područje ugroženo opasnošću izazvanom od strane prirode ili čovjeka, isto se može upisati na Listu svjetske baštine u opasnosti sa ciljem da se ugroženom području omogući međunarodna pomoć da bi se opasnost uklonila. Kada se dobro upiše na Listu svjetske baštine očekuje se da će vrijednosti koje čine njegov univerzalni značaj, biti trajno očuvane. Neprihvatljive su bilo koje aktivnosti koje umanjuju njegovu univerzalnu vrijednost i autentičnost. Prema tome, zaštićeno područje može biti izbrisano sa Liste svjetske baštine u slijedećim slučajevima:

- ako zaštićeno područje pretrpi oštećenja koja su uništila vrijednost zbog koje je mjesto upisano na Listu svjetske baštine;
- ako je kvalitet područja Svjetskog naslijeđa ugrožen od strane čovjeka, a korektivne mjere nisu preduzete u zadanom vremenskom roku. Sva zaštićena područja sa Liste svjetske baštine su dobra država na čijoj teritoriji se nalaze, ali je u interesu međunarodne zajednice da se brine o zaštićenim područjima radi budućih generacija čovječanstva.

Komentari (0)

RSS feed Comments

Napišite komentar

Ime

Email

Website

Naslov

Komentar

smaller | bigger

Subscribe via email (Registered users only)

Upišite prikazane znakove

Dodaj konetar